I. osnovna škola Bjelovar

 "Ne želim biti Petar Pan" naslov je scenske igre koju su pod mentorstvom i autorice teksta učiteljice hrvatskog jezika Željke Šunjić, na školskoj božićnoj priredbi "Veselje ti navješćujem" odigrali članovi dramske skupine, učenici 5. razreda Sara Gičev i Leon Klemše.

NE ŽELIM BITI PETAR PAN 

Nikad mi nije bilo jasno to poistovjećivanje s Petrom Panom, Malim princom, Dorianom Grayom (o njemu su mi starci pričali)… Nisam to kužio, ono, likovi koji ne žele odrasti…u čemu je kvaka?! Kako ne žele odrasti?!

Stari moj, pa ja sam jedva čekao dan kad ću imati svoju gajbu, auto, moć odlučivanja što ću i kako raditi, a ne da sve moram pitati starce…sve do jednog dana…

Danas posve razumijem sindrom Petra Pana, i cijele te ekipe…Sjedim ispred tv-a, gledam vijesti, i gledam te odrasle…jedni drugima smještaju ružne riječi, napad ovdje, napad ondje…pa što ću sa svojim snovima o dalekim putovanjima kada se svugdje sije strah…?! Odlučim prošetati, ali ne neopterećeno kao prije, nekako sve više gledam odrasle oko sebe…njihove užurbane korake, njihove šutnje na dječja pitanja, nezainteresiranost, bore koje nisu vesele i mile kao u moje bake, nego nekako zgrčene i krute…podsjećaju me na koru drveta u boriku u kojem se svakodnevno igram…Ulazim u trgovinu, ostalo mi nešto ušteđevine od posljednje terenske, pa kupujem omiljene gumene bombone, a teta na blagajni…koju sam stalno gledao u oči, jer vjerujem da puno radi pa joj hoću pokazati da mi je draga, da ju kužim iako sam klinac, nije me ni jednom pogledala u oči…nije zla…umorna je…umorna je kao učiteljica koja jučer nije uočila moju potrebu da nešto extra kažem na satu, umorna je kao mama koja svaki dan pazi da sve učini kako treba, umorna je kao susjeda Maja koja ima bolesnog malog Ivana, koji je još u kolicima, i nekako čudno govori…Možda sad razumijem zašto je dobro biti Petar Pan i Dorian Gray…jer se mi, djeca,još uvijek smijemo kad su stvari smiješne, još uvijek čudimo kad je nešto čudesno, još uvijek sanjamo otvorenih očiju…

Htio bih da se jedan dan sva poduzeća zatvore, da sve mame imaju slobodan dan, da ne moraju kuhati i kupiti klince s treninga…da svi tate također budu free, da se organizira Svjetski dan djece i djetinjastih odraslih, da se nitko ne mrzi i da se poput pulske kravate svi primimo za ruke, smijemo suncu, musasti od prejedanja najslađom čoksom i samo uživamo u trenutku, seez  the day…kao što to neki čupavi pjevač reče…

Ne želim živjeti tako što ne želim odrasti, jer…odrastam…i osjećam težinu mamine tuge, tatinog straha za nas, neopravdanu ljutnju učiteljice za koju znam da je „najdobrija“ na svijetu…ne želi biti Petar Pan…želim biti odrastao i sretan…velik kada moram, mali kad me volja…bez straha od života…želim biti veseo i …velik! Želim biti…ni nogometaš, ni glumac, ni menadžer…želim biti…SRETAN!

(Autorica: Željka Šunjić, prof.)