O rukometnim počecima

Možete li nam što reći o počecima vaše karijere u Bjelovaru te o putu do reprezentacije?

Kada sam ja bio mali, u Bjelovaru su svi igrali rukomet s obzirom da je  1972. godine RK Partizan bio prvak Europe i, objektivno, bio je to jedini sport koji se ovdje igrao. Ti bivši igrači svima su bili idoli, pa tako i meni. Radi toga sam počeo igrati, kao i većina vršnjaka moje škole. Netko je u rukometu ostao dulje, netko kraće, ali svi smo se odlučili igrati taj sport.

Nastupali ste u više rukometnih klubova. U kojem ste najradije igrali?

Promijenio sam dosta klubova s obzirom da mi je karijera bila dosta duga. Svaki klub ima dobre i loše strane, iz svakog kluba nosiš neke lijepe uspomene,ali iz Bjelovara nosim najljepše jer sam tu počeo, stvorio ime i stasao kao igrač. Poslije je sve više - manje bio profesionalizam, a ovdje je bilo više „romantike“.

Bili ste i član rukometne reprezentacije. Koji dio karijere smatrate svojim vrhuncem?

Vrhunac moje karijere bio je jedan period kada sam s klubom bio dvaput prvak Europe u dvije godine, a u isto vrijeme bili smo olimpijski svjetski prvaci s tadašnjom reprezentacijom.  Sve se to dogodilo od 1984. do 1986.

Debitirali ste 1979. na Svjetskom kupu u Švedskoj. Kako ste se osjećali stajati za golom pred najboljim svjetskim rukometašima?

Imao sam tremu, igrao sam protiv jednog od najboljih igrača svijeta toga vremena, Petra Kovača. Sve mi je to izgledalo strašno veliko, strašno brzo, strašno jako, ali to je bio samo prvi trenutak - kad sam ušao u utakmicu, više nije bilo problema, prošla je trema i normalno se igralo.

Biti na vrhu svijeta

Možete li izdvojiti neku utakmicu koja vam je ostala u sjećanju?

Moram priznati da nikada nisam neku utakmicu posebno volio. Ne gledam svoje bivše utakmice, uopće ne gledam rukomet koji sam igrao jer je u odnosu na današnji to sasvim drugi sport, puno sporiji, puno slabiji, ali je imao svoju ljepotu. Bilo je puno lijepih i puno važnih utakmica, npr. finale olimpijade i osvajanje svjetskog prvenstva, one su ostale u jako lijepom sjećanju, međutim ne bih mogao ni jednu izdvojiti. Bilo ih je stvarno puno koje su mi donijele puno sreće.

Dobitnik ste medalja s velikih natjecanja. Biste li izdvojili one najvažnije te nam odali koja vam je medalja ipak najdraža?

Mislim da je u svakom sportu, ne samo u rukometu, olimpijska medalja iznad svih. Kada smo osvojili zlato u Los Angelesu, to je ipak bio drugačiji osjećaj jer ste u okruženju najboljih sportaša. Svi vas tretiraju jednako, bez obzira jeste li vi zvijezda i koliko ste medalja osvojili.

Cijeli ste život u sportu, vjerojatno su vam sportaši i prijatelji. Možete li spomenuti najbolje prijatelje iz rukometa?

Naravno, imam puno prijatelja i iz drugih sportova s kojima sam ostao u vezi. Sportska prijateljstva su vrlo čista, nema miješanja interesa, pa su po tome prava. Puno bivših sportaša su mi ostali dobri prijatelji.

Koji bi, po vašem mišljenju, bio idealan sastav hrvatske reprezentacije?

Ne mogu baš reći idealan sastav, ali recimo od ove mlađe generacije, Balić, vjerojatno Metličić, na golu Matošević, ipak je on osvojio najviše medalja, lijevo bi bio Smajlagić, desno Čavar, za lijevi vanjski bih se dvoumio između Puca, Lackovića i Hrvoja Horvata. Bilo je dosta dobrih igrača iz različitih generacija tako da je teško nekoga posebno izdvojiti.

Koje biste igrače RK Zagreb uvrstili u reprezentaciju?

Ima nekoliko igrača koji su standardni u reprezentaciji, mislim da Luka Šebetić ima veliku perspektivu i da će biti reprezentativac. Imao je malu nesreću kada je prošle godine imao operaciju pa je pauzirao cijelu sezonu, inače bi se već prije razvio, no vidim da se razvija dobro. Mislim da će Ivić, vratar Zagreba, ako nastavi raditi kao što je i dosad radio, imati puno sreće. Već je bio reprezentativac, ali sad je malo stavljen u drugi plan. Mislim da su preuranili što su ga zvali u reprezentaciju, trebali su ga pustiti da se još malo razvija, ovako sam skoro siguran da će doći na pravi put. Golmani sazrijevaju malo kasnije. On je još mlad, mislim da će za godinu - dvije biti u najužem krugu reprezentativaca.

Koga smatrate najboljim hrvatskim rukometašem, trenutno i u povijesti?

Za mene je u povijesti najkompletniji bio Patrik Čavar. Ipak je on osvojio  medalje i igrao u najboljem klubu, u to vrijeme u Barceloni. Igrao je i napad i obranu. Od sadašnje generacije ima puno dobrih igrača. Ova generacija, koja nas je veselila dugi niz godina, već je polako na zalasku karijere. Mislim na Balića, Vorija, Lackovića. Nadam se da će mlade igrače uvesti u reprezentaciju jer se igrači poznaju po velikim utakmicama.

Kojem biste svjetskom rukometašu dali titulu najboljeg igrača svih vremena?

To mi je malo teško pitanje, bio je Wislander koji je dugo trajao. Šveđanin  koji se preorijentirao  sa srednjeg vanjskog na pivota. Bilo je puno dobrih igrača. Svako vrijeme donosi svoje tako da je teško usporediti nekoga tko je igrao prije trideset godina, on je bio najbolji u svoje vrijeme, a netko je najbolji sada. A to dvoje je jako teško usporediti.

Kako postati jedan od najboljih

Koje predispozicije treba imati da bi se uopće netko bavio rukometom. Je li to snaga, visina, mozak?

Sve od ovoga mora imati da bi se istaknuo. Mora imati tjelesnu predispoziciju, ukoliko ju nema, onda mora biti pametniji, inteligentniji od ostalih da na taj način nadoknadi ono što mu nedostaje.

Što ste vi morali napraviti da biste postigli uspjeh koji jeste?

Morao sam puno trenirati.

Za rukomet se kaže da je dosta grub sport, pogotovo za vratara po kojem pljušte udarci. Jeste li ikada zadobili neku ozbiljniju ozljedu?

Nisam, rukomet je grub sport, ali mi golmani pošteđeni smo te grubosti, osim  udaraca loptom u glavu ili po tijelu, na koje se naviknete i koje primite kao sastavni dio igre. Nikad me lopta nije ozlijedila, a ni igrači. Mislim da nema puno ozljeda u rukometu s obzirom da svi znaju da je rukomet muški sport i da su igrači pripremljeni na žestoke duele. Baš kad obojica idu čvrsto nema ozljeda, ozljede se dobivaju kad jedan ide čvrsto, a drugi mekano.

Vjerojatno je tijekom karijere bilo i teških trenutaka. Jeste li ikada razmišljali o prekidu bavljenjem sportom?

Jednom sam bio, na neki način, malo razočaran u ljude koji su vodili tadašnji klub i onda, s 33 godine, prekinuo sam karijeru na dvije i pol godine. Poslije sam se ponovno vratio, ali sam žalio što sam prekinuo. Nisam to trebao napraviti, ali eto, svako zlo za neko dobro. Iz sporta sam prešao u privatni biznis i iskoristio to vrijeme koje nisam bio u rukometu.

Igrač ili trener? Što vam je bolje?

Apsolutno igrač, bio sam i trener, ali igrač mora puno manje razmišljati od trenera. Može se sakriti, sve je njemu posvećeno. Trener je taj koji je posvećen svim igračima  i u određeno vrijeme mora zažmiriti na jedno oko i ne vidjeti što igrač radi i govori, e da bi bio dobar trener. To nije nimalo jednostavno.

                                                                                             Anamarija Benkus, 8.b